Find in Library

Člankom se nastoji dati prilog osnovnoj teoriji onomastike, tj. rasvijetliti što je vlastito ime kao jezični znak i koji je odnos vlastitoga imena i apelativa. Pomoću teorije skupova i njezine teorije prostora i skupovanja čitava jezična građa koja se odnosi na jezične znakove – idionime svodi se na pojam jedinke u vrsti prostora. Donosi se podjela idionima na stereoidionime, bioidionime i pragmatoidionime. Vrsta prostora svedena je na nepokretni i pokretni prostor, neživo i živo, bića i zamišljena bića, čime se autor vraća na definiciju idionima kao prostornih orijentira, ali širi taj pojam na sve točke u prostoru, bile one žive ili nežive, pokretne ili nepokretne.